Svjetlana Salić-Mitrović / Pomračenje samostalna izložba / Zadužbina Ilije M. Kolarca Beograd

16.01. -03.02.2018.

„Pomračenje“ je počelo da nastaje prije deset godina, kada sam pročitala pjesmu majke kojoj su oteli i ubili sina, na Kosovu. Majka se pitala šta je njen sin poslednje vidio i šta je poslednje čuo. Nije bilo mržnje, samo ljubav prema sinu i prirodi. Bila sam svjesna crnila koje se tad stvorilo i ugnjezdilo u meni.
Ljetos, dok sam spremala izložbu, opet su se uzburkali duhovi oko Srebrenice. Namjerila sam da napravim jedan crni rad-goblen okrenut zidu, i da ga nazovem Grijeh.
A onda su rijeke izbjeglica sa Bliskog istoka počele da dolaze u Beograd… More je izbacilo tijelo malog Ajlana.
Već sam imala ram sa papirom obojenim u žuto, preostao od rada Nemir, kojim sam se tad bavila. Obojila sam naličje crnim grafitom i okačila ga licem okrenutim zidu. Osjetila sam da je dobro.
Nisam mogla da žutu unutrašnjost rama prebojim u crno – shvatila sam da je to nada.
Na radiju sam slušala emisiju o sistematskom istrebljenju kanadskih Indijanaca. Ozakonili su oduzimanje djece od roditelja. Odvodili ih u rezidencijalne škole u kojima su ih bacali kroz prozor, gurali niz stepenice, davali im ćebad zaraženu tuberkulozom, žive ih zakopavali. Pobili su 50.000 djece. Kanadska vlada je 2008. godine priznala zločin i izvinila se Indijancima. Postala sam sigurna da će se rad zvati Pomračenje.
Pomračenje svjetlosti i svetosti porodice.
Uradila sam još tri Pomračenja, dva sa voskom i jedno sa crnim pigmentom.
Kod svih je unutrašnjost bila žuta. To mi je bilo važno, iako nisam planirala da se to vidi, ali sam pretpostavljala da će se nekako osjećati.
Kada smo postavljali izložbu, u trenutku smo postali svjesni važnosti žute unutrašnjosti. Odmakla sam ram od zida – na zidu je blistalo žuto. Okačili smo ih tako, odmaknute. Bila sam srećna zbog tog neočekivanog završetka. Doživjela sam ga kao dar.
Jednog dana, dok je trajala izložba, sunce je obasjalo radove. U trenutku se, na zidu, počelo dešavati pravo pomračenje.
Priča se sklopila: goblen kao kućna dragocjenost i nešto namjenjeno uljepšavanju doma u trenucima tuge se okreće zidu, prekriva. Ali i tako okrenut on isijava ono čega je bio svjedok dok je „gledao“ u kuću. To što isijava i zrači toplinom jeste nada …*
*Dio pisma prof. Ljubomiru Gligorijeviću, februar 2016. godine

 

Svjetlana Salić Mitrović rođena je 1967. godine u Livnu. Diplomirala je 1992. godine na Slikarskom odseku Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu, gdje je i magistrirala 1996. godine. Tokom studija, nekoliko puta je nagrađivana. Od 1999. godine živi u Banja Luci i predaje kao redovni profesor na Studijskom programu slikarstva Akademije umjetnosti Univerziteta u Banja Luci.

 

http://www.kolarac.rs/vizuelne-umetnosti-lat/otvaranje-izlozbe-pomracenjesvjetlane-salic-mitrovicutorak-16-1-u-19-sati/?lang=hr

 

Advertisements